Indijski muslimani: Borba protiv mržnje koja je ubila hiljade

 

“Mržnja uvijek označava trijumf mašte nad stvarnošću. Opasnost od mržnje leži u vrsti intelektualnog i moralnog vakuuma koji teži da stvori i održi među pojedincima i društvima.” - Leonidas Donskis ===> prije 15 godina 6. decembra^th, 1992. godine, svijet je sa užasom svjedočio rušenju Babri džamije, a ubistva koja su uslijedila nastavljaju da proganjaju političare i nepolitičare sve do danas. Desetine nevinih civila i djece ubijeno je u ta 3 jeziva dana... Većina poginulih bili su muslimani. Civilizovani svet, oboje sekularni i religiozni, od tada su neprestano raspravljali i raspravljali o uzrocima koji mogu dovesti do toga da se društva spuste... Hindusi tvrde da je hram za koji se vjeruje da je rodno mjesto njihovog Boga "Rame" uništen od strane muslimanski cara Babara prije više stotina godina i umjesto toga na tom mjestu sagradio džamiju. Do danas, nijedna takva teorija nije dokazana. Međutim, hinduistički fanatici i ideolozi koji su vjerovali u taj dio povijesti smatrali su potrebnim da počnu planirati uništenje džamije mnogo godina prije samog incidenta. Oni su 6. decembra 1992. godine probili sve sigurnosne barikade koje su postojale i uspjeli u svojim planovima da unište Babri džamiju. Sve do danas, slučaj se odugovlači da potvrdi nalaze onih koji izgledaju odlučni da dokažu svoju tačku, a zatim da iskoriste to otkriće kao odskočnu dasku za podsticanje i oživljavanje napora za obnovu hrama... Iz istorije ovo može značiti samo još više nevolja... Mislioci i novinari s druge strane postavljaju pitanje da li Indiju sa 80% hinduističkog stanovništva treba klasificirati kao sekularni ili vjerska država... Povremeno se zapitamo da li su ljudi postavljali pogrešna pitanja i tražili pogrešne odgovore. Uostalom, kakve veze ima ubijanje civila sa državom koja je sekularna ili vjerska? Da li postojanje vjerske države opravdava ubijanje civila i uništavanje od strane ogromnih gomila ljudi? Što se toga tiče, da li ijedna religija dozvoljava takve radnje? Čovek se takođe pita zašto je važnije otkriti da li je na tom mestu postojao hram od pronalaženja počinilaca tog nemira i haosa koji su doveli do ubistava tolikog broja? Da li je to važnije za postojanje države u civilizovanom svetu? Bile su potrebne godine i godine da se samo nekolicina od mnogih počinitelja privuče odgovornim za ta djela nasilja. Činjenica je da to da li je na tom mjestu postojao hram ili ne, zaista nije bio razlog zašto je toliki broj ljudi nastavio stradati danima nakon incidenta koji je džamiju Babri ostavio u ruševinama kamena. Razlog tog tmurnog dana i mnogih koji su se dogodili prije i poslije tog incidenta je postojanje obične stare “mržnje”. To nije ništa drugo nego mržnja koja se zagnojila u umovima i srcima sekte onih građana koji je s ponosom nazivaju "Bharat" ili "Indija". Jasno je da takva mržnja ima svoje korijene u historijskim događajima i ne može se jednostavno zanemariti te događaje. Međutim, da bi jedna zemlja krenula dalje od ovih vjerskih podjela, mora se pozabaviti uzrocima koji do danas drže Hinduse i muslimane na rubu u mnogim dijelovima Indije. Čini se da je izvor te mržnje evoluirao tijekom godina od stvarnosti prošlosti i vjerskih razlika do vlastitih maštovitih teorija ljudi. A kada se ne kontrolišu, takve mašte mogu porasti do veoma opasnih nivoa. Leonidas Donskis u svojoj knjizi „Oblici mržnje: uznemirujuća mašta u modernoj filozofiji i književnosti“ navodi da, kada mržnja počne da se „bori sa zamišljenim čudovištima i zlima….to je intenzivnija, i što su njeni mrzitelji više odvojeni od tog sveta .” On nastavlja da piše da „Mržnja uvek označava trijumf mašte nad stvarnošću. Opasnost od mržnje leži u vrsti intelektualnog i moralnog vakuuma koji teži da stvori i održi među pojedincima i društvima.” Islamska učenja ne dozvoljavaju ovu vrstu mržnje. S druge strane, Islam ne samo da obeshrabruje takvu mržnju, već podstiče mir, harmoniju i praštanje... Za one koji mogu ukazati na određene muslimane koji su pokazali ponašanje koje ne dolikuje muslimanu, sve što možemo reći je da je njihovo ponašanje neislamsko... Jednostavno rečeno, islam ne propovijeda mržnju... Posljednji prorok islama, Muhammed a.s., živio je cijeli svoj život kao tolerantno, miroljubivo i milosrdno ljudsko biće. Svijet zna za proroka kada je posjetio bolesnu Jevrejku iako ga je ona ne samo mrzela, već je iz svoje čiste mržnje bacala prljavštinu i smeće na njega. Po svom trijumfalnom povratku u Meku nakon mnogo godina kada je bio primoran da napusti Meku, poslanik Muhammed ne samo da je odmah ponudio utočište djeci, ženama i starcima, već je pružio i zaštitu svima koji se ne bi borili protiv njegovog naroda i koji bi potražite zaštitu u kući jednog od istaknutih vođa Kurejšija, Sufiyana. Hind, supruga poznatog kurejšijskog vođe, ne samo da je ubila Hamzu, koji je bio prorokov voljeni ujak, već je unakazila njegovo tijelo tako što mu je isjekla prsa. Kada je tiho došla do Poslanika i primila islam, Poslanik joj ništa nije rekao. Previše impresionirana njegovim ponašanjem rekla je: “O Poslaniče Alah, nijedan šator nije bio pustiji u mojim očima od tvog; ali danas mi nijedan šator nije ljepši od tvog.” A primjera ima dosta njega i drugih koji ga prate do danas. Ako muslimani i hindusi očekuju da žive u harmoniji u istoj zemlji, moraju se početi baviti osjećajima mržnje. Poduzimanje koraka da se upoznamo na civiliziran način više od psovanja bogova jedni drugima bio bi početak. Suština je da kada vas ljudi poznaju, manje je vjerovatno da će vas povrijediti. Sljedeća izjava citirano u New York Timesu o hindu ženi 1992 tokom sukoba koji su uslijedili do uništenja džamije u Babri vrlo jezgrovito objašnjava ovu tačku. “To nisu bili ljudi koje smo mrzili”, rekla je Geeta Goswami, 26-godišnja hinduistica koja je u utorak držala sina u naručju dok se kamenje koje su muslimani bacali na daske sanduka u njenom domu. “Želimo mir. To su bili ljudi sa kojima nikada nismo razgovarali. Oni su bili u svojim kućama, a mi u našim.” Svakako, hrana za razmišljanje za sve manjine koje žive sa većinom u bilo kojoj zemlji. Dakle, iako Indija može imati mnogo prioriteta da napreduje u nacijama svijeta, ona mora upravljati svojim budućim rizikom radeći na obuzdavanju mržnje koja do danas nastavlja živjeti u srcima mnogih. Što je još važnije, Indijci bi trebali obeshrabriti sve političare koji potpiruju vatru te mržnje koja ih zauzvrat može vratiti u potragu za civiliziranim društvom svijeta. Za bilo kakve komentare i ideje za pomoć manjinama da žive mirno u bilo kojoj zemlji, dođite do kraja stranice ili idite na glavnu stranicu članka od klikom ovdje.... …… .. 

---

---

---

 

Pogledajte vodič za kulturu i turizam Indije ovdje